Biskupići, selo na samoj „međi“ između Prijepolja, Beograda i Nove Varoši, suočava se sa sve većim brojem napuštenih domaćinstava i sve manjim brojem stanovnika. Pre samo dve godine, selo je imalo zvanično potvrđeno samo sedam stanovnika, a danas ih je verovatno još manje. Međutim, uprkos tome, troje preostalih meštana boravi stalno u Biskupićima. Ostali su se ili odselili kod potomaka širom Srbije ili, pak, kod predaka, na seoskom groblju Ravna.

Dodatno, selo se suočava sa problemima kao što je nedostatak trofazne struje, koji je ranije zanemaren jer je jedno domaćinstvo bilo jedino koje ju je koristilo. Kako se stanovništvo smanjuje, i ovaj kvar ostaje nedorečen. Ipak, u selu postoji simbol nade – ogroman bor poznat kao Sveti bor, koji je postao suv nakon nestanka stanovnika. Na ovom bvek obitavaju beloglavi supovi i orlovi, koji posmatraju prazna domaćinstva.

Selo Biskupići nosi ime po pretpostavci da se nekada ovde nalazilo sedište neke biskupije. Prvo doseljavanje sadašnjeg stanovništva zabeleženo je polovinom devetnaestog veka, a najveći broj stanovnika registrovan je 1948. godine, sa 214 stanovnika u 26 domaćinstava. Međutim, poslednji popis stanovništva iz 2022. godine potvrdio je samo sedam žitelja.

Selo Biskupići sada se suočava sa pitanjem budućnosti, dok se broj stanovnika sve više smanjuje, a domaćinstva ostaju prazna. I dok su nekada ovde odjekivale pesme i veselja, danas se čuje samo tišina. Stariji stanovnici se sećaju vremena kada je selo bilo živo, ali sada se boje da će se pretvoriti u šumu, potpuno napušteno i prepušteno zaboravu.

Uprkos svemu, troje preostalih stanovnika i dalje borave u Biskupićima, čuvajući uspomene na neka bolja vremena. Selu nedostaje život i radost, a njegova sudbina ostaje neizvesna. Dok se sve više domaćinstava prazni, pitanje je koliko će ovaj mali raj na zemlji moći da opstane bez svog stanovništva. Selu Biskupići treba nova nada i nova snaga, da bi ponovo zaživelo i povratilo svoju nekadašnju slavu.